KRHOTINE DUŠE - Admir Denić

Krhotine duše

Ćuti i mrzi me

Ćuti i mrzi me...

Tiho, polako

Kao pahulje snijega

Mrzi me dugo a ćuti

O meni

O nama...

Niko ti ne smije reć'

Koliko volim kad mrziš me

Koliko mržnja tvoja sputava bol

Bol pahulja na staklu

I tišine glasne u zimskoj noći

Preglasne da čujem tvoj plač...

Ćuti i mrzi me...

Kao nikad do sad

K'o što nikad mrzila nisi

Da spasiš me mržnjom svojom

I niko..

Baš niko ti ne smije reć'

Koliko volim kad mrziš me

Zgurena u duši moje duše

Sva vlažna u treptaju oka mog

Otkotrljaš se negdje, tako..

Kad niko ne vidi

Kad niko ne čuje

Niko ti ne smije reć'

Koliko jako

I sam sebe mrzim......

Pomozi mi

Gladan sam

Žedan

Sav jadan i ništavan

Nahrani me usnama da glad me smorila ne bi

S izvora očiju tvojih žeđ odagnat' bih htio

Oblačno je, od kiše me sakrij

U grudi me stavi da promrz'o ne bi'

Sav jadan ovako

Zauzvrat..

Popraviću srušene mostove u duši tvojoj

Vrijedni sam neimar žuljevitih ruku

I srce da zakrpim tvoje

Kud lipti krvlju da ne puca više

Da ne kisnem više

Sebi u njemu dom svoj da nađem

Pomozi mi

Da pomoći bih mogao tebi...

                                 

***

"Da li me voliš?"
Odmahnuh glavom. 
S čuđenjem joj je pogled ostao prikovan na mom licu.
"Ne poznajem ljubav, i nisam siguran da li te volim ili ne, samo znam da te jednog dana neće biti pored mene i da ću poludjeti od tuge. Mislim da te ne volim zbog toga..."

Vrisnut' ću ti bol

Jednoga dana vrisnut' ću ti sve crne gavranove što grebu me po duši!

U kriku jednom čut' ćeš hiljade slova, hiljade sablji ljutih

zatočenih kroz ćutanje moje...

Kad utihne bol što kida ti snove

pustiću svoju...

Kad više ti ne budem ništa sem prošlosti gorke

hladne i daleke

vrisnuću...

sve hridi goleme

sve noći kad šunjah se mahalom tvojom

sve korake što čuti mogla nisi

jer ni bilo ih nije...

A hodio jesam kroz ludilo svoje

teške okove tuge vukuć' sa sobom

Vrisnut' ću ti bol

kada tvoje ne bude više....

                               

***

Znam..

Ja znam kad sjena pokrije riječi tvoje. Sjena tuge blage u kišnome danu što barjak čežnje nosi. Znam kad škrte su riječi. Kad ne želiš dio tuge svoje kroz iste meni da daš...

Znam kad ćutiš i kada riječi hrle.

Pusti me da ćutim s tobom.

I ćutanje se napola dijeli...

Nikud ne odoh

Nikud ne odoh, to noge tijelo mi nose..

Moraju

Ne da srce ište

Ne da hote trag u pute uklesat', nit' mećave hladne plijen trag moj da bude, da zatrt' ga hotim..

Idu.

Tako tek tijelo duši da vrate, nekad..

 O'kle nigdje ne odoh

O'kle mis'o mi nikud pobjegla nije....

                                 

***

Nekad neko nikad nije nekom neko uvijek.

Krhot duše

Kud se hoće negdje da me ima
kad se krhot duše parča sitno
trun na zemlji za stopu se hvata
hoće duša svugdje da zaviri
da se stopom ljudskom proputujem
na pragove kuća da se skrasim
sitna praha i vjetar da vine
sa pragova do mirisnih ruža
mirisati da me ona može
kad se jutrom mirisa poželi
sitan prahak od krhota duše
da se s ruže s dušom njenom spoji

Tud se hoće mene da me ima
krhot duše kad se parča sitno...

                                 ***

Tražeći nešto čega nema u nečemu, ljudi ne vide ono što je tu, već ono što oni traže.

Dok ima nas

Vidiš li ruke moje

kroz gusta dvorišta ljudi

dok misliš da nema te a ima

kroz riječ osame moje kad nesvjesno s usana krene

da čuju me pahulje lake dok slutim te

šutim i bolim

te oči tvoje pune mene a same

jer mene nema a tu sam

kao što svud oko mene ti jesi

s očima žednim

svih livada gdje ni bili mi nismo

svih noći nas gladnih

umornih od nedostajanja teških

svih osmjeha što htjeli bi biti

a nema ih

jer nigdje nas nema a ima

svuda po tebi

po meni

po hartiji što šuti prazna a puna

svih koraka naših

svih odjeka želja što šute a vrište

kroz riječi u mislima mojim

punim tebe

i očiju tvojih prepunih mene

dok mene nema a tu sam

kao što tebe će zauvjek biti.

Žeđ

Stan'te noge svih putnika vrlih
Što se ljube sa putima dugim
Kud se žure sve skazaljke hitre
I dječica koja hrle rasti
Stan'te bore, duboki kanjoni
Što mi licu traga načiniste
Još se nisam zraka nadisao
Proljetnoga sunca ogrijao
Bijelih grudi miris pokupio
Poljubaca vrelih nanizao

Stan' živote, ne hiti daleko
Još te nisam dobro upoznao
Još mi srce puno toga ište
Još mi duša nahranjena nije

Stan' sudbino, što se mrštiš na me‘
Kad se na te‘ namrštio nisam...

Let

Pogledom  gutam sva jata ptica

u mahljive zidove samotne duše

ištem tek malo slobode bez ljudi

bez ljepljivog straha od očiju mnogih

i usana nekih što govore nešto

što čuti ne mogu, razaznat' ne umijem.

Ljudi već odavno ništa ne kažu

odsvakud prijete prisustvom svojim

i tjeraju ptice što dalje od mene

samog na svijetu me ostavit' hoće

bez ptica i žagora u mahljivoj duši

što ponekad svrate kad ljudi nema

da proljeća miris udahnu meni

i svojom pjesmom okove skinu

bukagije teške od ljudskih zala

sa sobom što vučem kada odlete.

Rekoše ptice, znam istinu zbore

da jednom ću i ja poletjeti s njima

kad više ništa ne budem čuo

kad ovom svijetu okrenem leđa

i kad na njima krila izrastu

rekle su ptice, one ne lažu...

                                 ***

Zauvijek, to tako dugo traje...

Voli me sada. Za zauvijek niko vremena nema.

Tišina

Odveć tišina preglasno zbori

U savezu s tamom što ubija dan

Preteška duša sa njome se bori

Dok krvavim očima otima san

Što sniti bi htjele prozirnu svilu

Prosute kose na krevetu tvom

Tišina se glasno gura na silu

Snovima mojim da poruši tron

Tek muzika vjetra kroz drveća grane

Otjera preglasne tišine muk

Umornim očima jutro da svane

Da zatre tišine olovne zvuk

Starac

Poznaš li starost i udova nemoć

Što vuku se lijeno kroz bezdani klete

I pogled mi tupi dok osmjeh tvoj ždere

Poznaš li glad te umorne zvijeri

I nisku poraza kroz bitke života

Pogled ti magli...

Kroz mlado mi tkivo da gleda još ne zna

Da vidiš mi brazde starca u meni

Da čuješ mi jauk duše što cvili

K'o ubogo pseto na pločniku pustom

U odrazu očiju mladoga starca

Poznaš li sebe, ti bezgriješna vilo

Dok mame te vali plavetnila moga

Ne vidiš bujicu podivljale rijeke

Nit' napušten splav što pluta bez cilja

Bježi što dalje od čekanja starca

Na stanici mrtvoj što godine broji

Staricu čekam u mladome tijelu

Što valove moje krotiti može

Što vidjet' kroza me starica znade

Razumjet' sve jade ispod moje kože

Utopit' se možeš u očima mojim

U trenu da ostariš biseru sjajni

U tebi da tamni, na tebi da sija

Duša ti mlada što sada tek klija....

Lutanje

Ni misli ne vole rađanje sunca

zalutati mogû kad svijet se budi

dok puštaš ih slobodno kroz noćnu maglu

da lutaju nekud po cestama pustim

s mojim da sretnu se na mjestima nekim

nevažnim skoro, pa čak tako važnim

kad misli im naše važnosti daju.

Brzo ih vrati, jutro će skoro...

                                 

***

Nije zima kad ti tijelu hladno, već je zima kada srce zebe.

Ne mogu te boljet' uvijek

Ne mogu te boljet' uvijek

Svugdje, ne mjestu svakom..

Kad boljet' te želim, skrijem se pod kapke očiju svojih

Da vidim te u krupnoj kapi jesenje kiše

Da skupim se u njoj, tako malen u njenoj krupnoći

Tamo da volim te, a ljubav da omrznem

U miru da živim te i bolim

Da odem daleko

Iz zjenice oka tvoga

 Raspršen po hladnome tlu

Da više te ne bolim

Jer ne mogu te boljet' uvijek

Svugdje, na mjestu svakom...

Neko

K'o čelik.

Tečan i vreo

Hladan i tvrd.

Da stopim se i plovim kroz pore

ušunjam se i zaledim

u očima tvojim, mogu...

Sve mogu.

Čarolija i čarobnjak.

Sve i ništa

Kosmos cijeli

i prašina pod nogama tvojim..

Eto to sam

Pa opet i nisam....

Uđi

Jutro...

I dan.

Isti kao prošli, prošli kao današnji, današnji kao sutrašnji.

Migolji se, remeti divlje konje, zlatne drvorede, mirise i tragove. Odnosi dio života, sekund od minute, odnosi nešto, ne donosi ništa.

A nekad je donosio.

Nekad...

Ma hajde uđi, u ime svih divljih konja, kopita topot...

Kroz zlatne drvorede..

U ime mirisa

I tragova njenih...

Uđi i nahrani se mnome...

Bol

Bolestan sam, bolest mi neznana

Sve me boli, nigdje rane nema

Liječiše me svi hećimi vrli

No mi lijeka nikad ne nađoše

Ta se bola travkama ne liječi

Nit' se nožem izvaditi može

Ne boli me gdje hećim pomaže

Kahar teški na srce mi pao

Pa mi dušu razdire i slama

Lijek su mi djevojačke kose

Klasi žita dušu da nahrane

Lice bijelo melem da mi bude

Usne vrele srce da ogriju

Kahar kleti sa njega da skinu

Hamajlija njene ruke mile

Oko vrata obješene moga

To je lijek bole mi neznane

                                

***

Glas čovjeka je prigušen silnom dernjavom ljudi. Ne mogu da čujem rast korova u dvorištu svom, nit' šapat snježnih pahulja kroz ogoljene grane.. ništa se više ne čuje od namrgođenih lica izbrazdanim gnjevom, izobličenim svojom nezadovoljštinom. Ništa se više ne čuje od glasnoće zatvorenih duša koje plijene svuda naokolo..

Tako je tužno i tiho.

Kud to duša hrli

Gdje će duša rahatluka naći

kad se insan s dušom zavadio

a iz njega nazor bijega nema

te se grči i u njemu cvili

kano 'tica u kafazu sama

što ga insan njozi sagradio.

Kud to duše plahe hrle ljudske

kad nam tijela busenje nahrane?

Dal' slobodne tad smiraj svoj nađu

kad je hude s tijelom ne imaše...

Spoznaja

Sitna i ružna životinja baulja kroz naslage zemlje. Odvratnog li prirodnog ciklusa, pomislih dok istu rugobnu stvar vidim negdje u budućnosti da strši iz mojih duplji hraneći se mesom mojim. A sad joj presuditi mogu. Jednim pritiskom čizme istisnuti život iz pogani. Nemoćna je. Izgubljena. Kao što ja besmomoćan stojim nad životom svojim. Pod čizmom sudije i dželata nekog. Nemoćan kao taj crv, što pojavom svojom spoznaju daje. Obojica gmižemo u gomili bez cilja, i svaki svog dželata na plećima nosi.

Dogorjela cigara oprži mi prste. Poneka kap se polako pretvori u pljusak.

Što više razmišljaš o smislu, sve više ga gubiš...

Bauljaj kroz gomilu.

Nova Godina

I prođe još jedna..

Nova se sručila teško na svijet, u dvorišta kroz izmaglicu od baruta, budeći se pijano kroz umorne ukrase na terasama, donoseći neke kržljave nade, udaljavajući nas još dalje od nekih, možda lijepih dana i vrijednih uspomena na neke osmjehe ostavljene u njima..

Nekome vrijedna uzlazna putanja, nekome samo još jedna promašena u nizu proteklih...

                                 

***

I postat' ćemo neumorni tragači za očima nekim samo nama znanih, kroz oči nam neke bliske a nepoznate srcu.

Žrtva

Mogu da pričam o suncu i sreći al' jadno i kržljavo kroz laž ne bi sjalo

oživjeti cvijeće i bisernu rosu, tugom bi svelo i brzo nestalo

skloniti sebe, zanijemiti vječno, ponijet' sa sobom svoj tmurni oblak

k'o korov od cvijeća, to jedino mogu, dan ti ustupit', a odnijet' svoj mrak

                                 

***

Ne budi sebična tako da tuge svoje samo ti vlasnik budeš. Podijeli je svijetu, a ja ću svijet sav u dušu svoju svoju da stavim, i zvijezdu još poneku usput da ukradem.. jednu ću tebi da dam, nisam škrt toliko k'o ti..

Tuga

Ne tjeraj tugu od sebe. Neka je. Pruži joj utočište koliko joj bude potrebno, sama će otići kad shvati da te sreća pronašla…

Ona je tu da ne budeš sam.

Da preživiš…

Ona je tu da posvjedoči o nečem sto je vrijedilo, nečem što sreća je stvorila.

Tu je da nadomjesti prazninu, koja je gora od svih tuga zajedno…

Ne tjeraj tugu, sama će otići

kad shvatiš da ni sreća bez nje vrijedila nije…

                                 

***

U skromnosti je raskoš duše.

Cirkus

U zavadi sa samim sobom glupavo buljim u šolju kafe tražeći u njoj bar jedan pohaban razlog, star ali dovoljno dobar da prevalim dan. Posmatram svoj odraz u tamnoj tečnosti kako leluja i tražim prigodnu masku za ljude koji vrebaju napolju svojim upitnim podrugljivim pogledima. Čekaju u zasjedi. Uživam u sigurnosti trenutka koji razlažem, razvlačim, kradem od tmurnih oblaka što prosipaju dosadu i besmisao na nagrižen beton u dvorištu. Vrijeme mi ističe.. Šteta što zagubih osmjeh u nekoj od suncem obasjanih ulica, sad bih mogao da ga iskoristim, da pomjerim udove i napustim sklonište od četiri zida svoje sobe.

Dobro jutro, svijete. Evo me tebi kao prilog. Klovn u cirkusu lažnog blještavila pod šatrom nebeskog svoda...

Pio sam jeftina pića s ljudima koji nisu uspjeli, mada sam nekada i imao dovoljno novca da uletim u elitu. Ljudi iz elite su bezlični i jednobojni, pomišljah često. Nikad nisu imali da kažu nešto, oni su se ponašali lijepo satima uz skupa vina i večere.

Pio sam jeftina pića s ljudima koji su malo govorili, a puno se toga moglo pročitati na njihovim grubim, pa opet jednostavnim licima. Oni su pisali romane sa svojim borama, načinom na koji sjede, i kako su se borili da jedna čašica otrova potraje što duže, da pobjegnu iz svijeta u kojem ih niko nije shvatao..

Suosjećao sam s njima, i divio im se istovremeno.

                               

***

Niko nije kompetentan za odgovore, čemu onda sva ta pitanja...

Ta, znaš da bogat ja jesam!
Sve lati cvijeta trgane prstima djeva mnogih, što čekaše ljubavi svoje, te viteze hrabre na atima bijelim, posložih u herbarij pjesama svojih.
Ali avaj!
Ako kad po njih se vrate ja zvaću se kraj.
Pak pustiš li plijen ja svoj u tebi da skrijem niko ga otkriti neće. 
Biti ćeš pjesma moja i početak pjesmi ja mojoj ću biti.

                               

***

I bilo mi je drago što se zima ponovo vraća. 
Hladan zrak je spirao zadah gadnog ukusa koji bazdi iz mojih usta. Nisam mislio. Samo sam tupo gledao kroz pahulje snijega. Svakim gutljajem sam se rađao čist i nedostupan za sve, za cijeli svijet. Bilo mi je svejedno. Prokleto dobar osjećaj odlaženja mene od svega tako bitnog i prisutnog. 
Mene, tebe i cijelog svijeta...

Spas

Znao sam da ludilo svoje skriti sam mog'o tek trijezan, pa ipak sam noći i dane grlio nju svu od stakla, prividno lijepu i jedino moju, k'o ljubavnicu koja na kratko tjera iznutra onu što istjerat' ne može, zaljepljenu za zidove duše, k'o slina pušača što pluća mu u okove baca. 
Pa ipak ludilo zadržah samo za sebe, kad nju već nisam sačuvati znao.
Dobro je. 
Bar nju sam ludila spasio svoga, zavazda...

                                 

***

Život u prošlosti je koračanje unazad. 
Ko uspije da te izvuče iz prošlosti, zaslužuje da bude dio tvoje budućnosti. 

Uspio sam. U ponor beznađa da  bacim ti snove, da zatrem ih tišinom svojom, da učiš ponovo korake prve. Kad tlo ti stopala taknu, znaćeš.. ti znaćeš da život ti udahnuh, ovako mrtav u tebi, a živ svud oko tebe.

Meni za ljubav koračaj daleko, što dalje od nesklada i besmisla, kradljivca snova u živom blatu života, lovca na tugu, kralja svih napuštenih zamkova kojima sreća je davno pustoši tron ustupila, što slijepa od ljubavi u meni vidjela nisi...

                                

***

Noćas... kad sam se u emociju sav učahurio, nema te, nikad te nema, a kao da bilo te je nekad, a možda te nikada ni bilo nije, možda ni sam nikada bio nisam, ne znam. Al' znam da te nema, a pokatkad te bilo je...

Tugu svi potajno vole, onako u sebi. Kao fetiš. Njena ljepota inspiriše, graniči s ludilom i ekstazom koja plijeni dušu svojim prisustvom, dodirom tišine koja priča. Sreća tek je početak i blijedo naziranje njeno, nešto neubjedljivo, nemjerljivo s vječnošću nepreglednog mora emocija koje hrane tugu, i kojima je tuga hrana u isto vrijeme.

Tuga je fetus u dušama našim što hrani se srećom, kao insekt što u košuljici život čeka, da bi ista hrana mu bila...

                                 

***

Volio bih i ja zube redovno da perem, da se čak i počešljam, obrijem povremeno. Volio bih imati velika slova u rečenicama, gramatički zapovjeđena, volio bih se i ja fakat lijepo izražavat', - kurtoazija, haman mi i ta riječ pogrdno zvuči. 
Volio bih i ja imati razlog za to…

O, duše li rugafetne pod mirisnom kožom insana u cvatu, a ljepote iste pod brazdama bora.. dal' se ostarit' mora, po' vijeka halaliti vaktu, da nam bora ljepotu podari..? Jal' ljepota ostade da luta, a rugafet dunjaluk zaposjeo, zeman grubi na insana pao, k'o da sjahat' nikad i ne misli..

Tek se pitam 'nako, od strahe da ružnoće i u meni ima makar zehru jednu, od zemana 'vakog, obružnih li plaho, tek 'nako se nekad priupitam...

                               

***

Smisao. Vazda ga negdje zagubim kad mi je najpotrebniji...

Naprosto ću omrznuti stare pantalone života iz čijih šupljih džepova smis'o mi se gubi. 
Al' džaba siroma', samo jedne imam.

                                 

Jesam.

Sve sam mogao.

Da te od svih nedam, u sebe da te strpam.

Sačuvam.

A'l od sebe te sačuvat' nisam mog'o...

                                

***

I svijam se k'o drvo, na onu stranu gdje me vjetar gura. Slomit' se ne da, još list poneki zelen prkosi na grani…

Da l' krivit' drvo možeš? Da l' ispravit’?

Sasjeć' je lako, ako žal duši ti nije…

Zasadit' mladicu novu, da raste onako za tebe, pravna i jaka,

da l’ želiš…

Gledao sam sebe dok radim. Znoj je liptao s čela slivajući se svuda po licu. Dan je bio dug, a ja već umoran od prošlog, i od mnogo prošlih. Odlučio sam da se ostavim, da odem u duboku hladovinu. Grkljajući krupne gutljaje hladnog piva posmatrao sam sebe kako navirem, napinjem svaki mišić, povremeno se istežući tek da leđa ispravim. Bilo mi je žao, a istovremeno svejedno. Iznašao sam način, prevario samoga sebe, smiješeći se iza leđa samom sebi.

A ja, ja sam bio tu u hladovini, otvarajući već drugo pivo. Ustvari, mogao sam da budem bilo gdje, ostaviti se tu, a otići u prošlost, budućnost, ili neku sadašnjost. Mogao sam sve ali nisam htio. Posmatrati sebe, to mi je bilo interesantno, čak pomalo neobično, jer ko ima priliku da sebe posmatra u istom trenutku dok mu snaga popušta od napora?

Pred kraj dana sažalih se, dotakavši se po ramenu, rekoh; „Dosta je.. vrati me u sebe da odmoriš, sutra je novi dan. A sutra ću ja tebe da odmijenim, obećavam...“

Prošlost

U pravu si...

Možda ja i živim u prošlosti, ali zar to svi ne činimo, ili se barem vratimo njoj kroz misli, kroz snove? Prošlost je ono sto jesmo, ono što nas ne napravila ovakvima, boljim, lošijim, svejedno.. stvorila nas je.

Tamo su svi ljudi koje volim. Tamo je ostao moj smisao. Tamo sam ostavio svoj osmjeh...

Ovdje ga nemam. Cerekam se na silu, tek da se podsjetim kako on izgleda, da ne zaboravim, da ne postanem drvo koje nijemo stoji usred šume ljudi...

Prošlost mi pomaže da preživim sadašnjost...

                                 

Pismo

Toliko o jednoj priči, toliko o jednoj ženi koju sam volio najviše na svijetu... o nestvarnoj ljubavi, toliko o snovima i jakim temeljima koje niko ne može da sruši... niti jedne riječi, slova... ništa... praznina.. vrata se zatvaraju, lancima okovani, ti ne postojiš.. ja ne postojim... Posljednje riječi koje ti pišem odzvanjaju u tišini moje sobe, i ničega nema... ne bojim se.. ljubavi... želim da to kažem posljednji put... evo odlazim i ja, nikad nisam ni bio, znam, nisam bio svjestan toga. Zatvorila si vrata, u redu je.. sve će biti u redu. Ne vjerujem u ljubav, jer ništa ne postoji. I šta je bitno? Šta je tuga, sreća, zar to nije isto? Zar sve nije iluzija? Obećanja, nadanja...

Prevrćem se u grobu svojih snova koji postaju košmari... ne bojim se, jer ništa ne postoji... ni život ni smrt……

Jednolična masa gura se i žuri…

Gradi bungalove za sebe, u svojim mozgovima, na temeljima zadovoljštine kroz divljenje onih drugih, što odobravaju, što klanjaju se s rukama i licem duboko u živom blatu strahopoštovanja i poniznosti, pred nogama masa, u lancima vremena i novog svijeta, novih masa, sve žurnijih u svojim pohodima bez pravca, bez cilja, bez nade da stižu igdje…

Oni žure i vrijeme im klizi kroz prste, niz lica, praveći duboke brazde na osahlim obrazima, od straha da stići neće, dok gaze ruke u blatu onih što vremena imaju napretek...

Bezlična masa gazi sve pred sobom, u strahu od vremena, od prolaznosti i istine...

                                  

***

Teško onom ko zlo nikad ne osjeti, pa i dobro lošim mu se čini...

Šta znaš ti o tvom nedostajanju u meni? Ništa. Ko za pravo ti dade da nestaneš, da pomisliš da nema te nad zgrčenim tijelom mojim dok sanjam te? Ko si ti ustvari? Usud moj, il' nit što razdvojit' me može od ponora nad kojim stojim? Predstavi se, ti što ne poznaješ mene, a snila si snove zajedno samnom, predstavi se, il' pusti da zaborav učini svoje...

                                

***

Nikad nisam volio izgovarati te riječi. Svaka usta njihov vlasnik mogu biti. Suvišno i istrošeno. K'o kad gledaš u tlo pod nogama svojim i pitaš da li postoji.

Riječi..

Svako ih izgovoriti može.

Ne pitaj.

Dodirni srcem.

Nikad me potpuno nećeš razumjeti, mnogi to nisu uspjeli.
Želim samo da budeš i dalje moja, onoliko koliko budeš imala snage za to. Ne tražim previše jer sutra već, ako nova ljubav, neke nove oči tvom srcu bi mile bile, treptaj nade ti dale, ne bih te krivio, ne bih zadržavao, mila, samo do tad budi ono što nikada biti nećeš… 
Samo moja.

                               

***

Mnoge su ljudske mane potrpane slojevima isticanja vrlina, no se slojevi vrlina lakše rastakaju.

Led je čvršći od pića u čaši, ali dok se topi ostaje samo razblažena bljuvotina.

Nejaka i razočaravajuća.

Razapnite me bolima svojim, da za svoju nikad ne znadem. 
Ni riječi izustiti neću, od stida, od pogane savjesti svoje...
Stidim se tako mali pred tugama vašim, da svoju nikada pustio ne bih... 
Sud'te, tako vam Boga i svijeta!

                               

***

I gadna riječ mi usta opogani. Opsovah. Ne tako jako, ne gadno kao što psovka izrečena ne bude, ostane da bubri i klija ispod neke mirišljive košulje, pomislih, i smirih savjest u mraku povlačeći nekoliko dimova cigarete.

                                

***

Obuci dobrotu na dušu svoju i osmjehom lice ukrasi, niko te ljepotom dostići neće...

Ne hotje jaz da brata puti mi nose, nit' sestre mi nikad daljina kleta da otme.. tek jaz pusti vazda kroz zid mi vihori.. niko rastabirit' neće, nikad, tu pustu groznoću šta duša nam zbori, kroz atare i zidove klete.. o, pusta nek' si, hladnoćo, ti vihore jaki što obore viješ, tek tuge nam vazda trun ostavit' hotješ, a dužni ti nismo, nit' asi ti bili, što hotjeti krv žeđi svoje napojit' na vrelu...

Mrzak sam sebi, i ljud'ma što gaze, tim putom što gazat' ja hotjet' ne hotim.  

Trun mi kleti tek oko zapara...

Zaplakah.

                                 

***

Koja skučenost u ljudskom mozgu, koja neprilagoda sebe u njemu... ima ljudi koji se teško snalaze u sebi, pritom smatraju da je to jedini i najispravniji tok. 

Ja sve krivice ponijeću, navikoh

Sve pleća držati mogu

i glupo je lako letjeti kad naviku pada stekneš..

Kad sreća je tako obična…

A tuga,

ona sve čari i slatkoće krije

Nikad razumjet', nikad zavrijet' tam ' gdje me ima, nemoj

Ne možeš...

                               

***

Neki ljudi kad me vide namrgođenog misle da mrzim cijeli svijet.

Ne,

to ja sebe mrzim, a svijet se mrzi sam već stoljećima...

Ne umire ljubav. Baš nikad. To srca u zabludi o smrtnosti njenoj umiru kad vrata joj svoja zalupe pred nosom. Umiru ljudi dok ona samo odlazi. Odlazi jer mora, jer je tjeramo od sebe.

                               

***

Neke veze isuviše dugo traju da bi bilo užasno traćenje svog života potrošivši i jednu sekundu osvrta na njih, a neke tako kratko da su vrijedne cijelog ljudskog vijeka, pa i tuđi da ukradeš, samo da tren oživiš u sjećanju iste...

                                

***

Nije to više ni tuga. Više je to gorčina, praznina i bijes. Šetnja po ivici ludila, pa se dvoumiš na koju stranu da iskoračiš, jer ni normalan ni lud nigdje mjesta nemaš..

Ja nikad nisam bio mamuran. Za mene je to samo neizbježan tren prolaska kroz realnost. Sve mi se čini da sam se jednom napio u životu, davno je to bilo, skoro da se i ne sjećam više kroz sve te prolaske u trenucima realnosti...

                               

***

Ako ne tražiš sreću u malim stvarima, ni u velikim je nećeš pronaći. 
More je nepregledno, ali bez kapi što ga čine ne bi ni postojalo...

                                 

***

Ako to nismo mi, ko su svi ti ljudi što lutaju tako svuda noseć' imena naša? Il' to baš mi hodamo, a sebe ostavimo za kasnije, da bi se imali kome vratiti kad nam se noge umore od lutanja...

...i kažeš, poznaješ me?

Reci mi ponešto o meni, ne bih li i ja upoznao mene takvog kakav stoji pred tobom.                         

                              

***

A šta ako padne kiša?

Kud da skrijem mir svoj što kiša bi nemirom sprati mogla, pa tako mokar opet da umrem kad dušu hlad mi sledi u trenu?

                                

***

Nisam bio. Ni postojao nisam, tek se provukao kroz sekund vremena. Svugdje po djelić se ostavih, raspršen i rasut, a opet zaglavljen ostah, i nikad se dobio nisam...

Ja hud sam čovik šta ništa prominit nemam moći ni do sebe da stojim, a kamoli u ime vas da bih zboriti mog'o. Svi zlogrdismo nekad u vijeku svom trošnom, te k'o da strah nas hvatati može da bolji bismo htjeti bili, no šta bolje jeste bilo? Dal' 'no što drugi činješe u naša imena, jal' što činjesmo sami ponaosobi? Rijetka pravda u čovjeku stojanost daje, jel' se vazda sa kaldrme mo'š na pločane staze osvrnut. Nije čovik sam na prokletiji svojoj. Nikad sam greške svoje ne prtiš. Svaki prti, al' ga svoga naprta sram čovika. Dedera naprata svoga razmijeniti s čovikom hajde, pa ćeš moći hud k'o i ja svugdi gazit zmije šarke što naprte naše napuniše, ha sa jedne, ha sa druge strane, ti čoviku hudi...

                                    

***

Nikad se neću stidjeti svojih stavova. To bi značilo da popuštam pod pritiscima i da gubim sebe, a sebe ne želim da izgubim.

Tanka je linija između straha od smrti i razloga što nas tjera da prebrodimo isti. Ta linija se zove spas, ma na koju stranu zakoračili.

Spas od života ili smrti.

                                

***

Nismo mi prestali. Mi smo samo često odmarali da skupimo snage za trajanje...

                                

***

Nekad moraš otići od sebe da bi se našao. Često sam se sretao u bunilu nekom, u izmaglici prolaženja. Kad god sam bio blizu sebe gubio sam se. Kao kad sanjaš. Padaš u ponor a nemaš snage da se pomjeriš, odupreš. A nikad ne padneš, već se budiš sretan što buđenje postoji.

Da...

Ali iz života se nikad ne probudiš. Do smrti.

                                

***

Kovina ne puca po varu više nikada, pa i nit je čvršća na svakom čvoru, ali bez krajeva se čvor ne pravi, niti var produžava kovinu.
Kraj je onda kada se poželi da bude, kada se mora, kada se hoće...

                                 

***

Ljubav je kao vino... 
U početku slatko mami i opija, a kasnije bi sve dao da se otrijezniti možeš.

Ima i gorih...

Loš izgovor da se savjest umiri, zgura dublje i pokrije ovlaš lišćem opravdanja koja svenu vremenom i uvijek iznova savjesti daju prostora da oživi kao krunski svjedok velikih redova boljih svuda oko nas. Redova od kojih se sve više udaljavamo...

                                   

***

Nekad sam pokušavao da budem dobar sa svima. Shvatih da sam vremenom sve više gubio identitet. Ljudi te toliko zbune da više ne znaš ni ko si bio, ni ko jesi sada. 
Svi nisu svi, svi nisu jedni, svako je jedan, a jedan ne može biti svako.

Ne kvari mi bol..

Ti niko iz svjetla, ne zamaraj vid

Neće ga upiti neželja moja

Ne budi srčan i odvažan mnogo

I ini u redu za leđima tvojim

Što doći će nekad s pitanjem nekim

Suvišnim staklenim

Gadljivim jako pod smiješkom na pladnju

Za negladi site svih tuga na broju

Nemoj da viriš u misli moje

Ne troši praporce skladne u glasu

Ni čuti ih neću, ja vremena nemam

Za svjetlost što prijeti da pogubi noć

Ne kvari mi bol, ti niko iz svjetla

I ini u redu za leđima tvojim...

Ne išći mi riječ

Ne išći mi riječ
nejma je
neđe se je zagubiti htjela
da zalud ne hiti golema u slaboći svojoj jadna
zaludna
osahla i vehta
mramor gluhi riječ tek kameni stup činjet' može
da čami za gaze tvoje 
moje i ljudskosti razne
ne išći mi riječ prhku
nejma je..
k'o što žiške ognja pep'o se gubi
iskat' ono čeg' nejma
što iskazat' se moći ne dade, zalud
nemoj
izustit' se ne smije
ne može...

Poezija je opasna stvar.

Živiš je, a ona te vuče na dno, u depresivna i teška stanja iz kojih se isto tako teško čupaš nazad.

Ima i tih svjetlih i lepršavih stihova koje ljudi stvaraju, nakon čega se osjećaju lijepo i ispunjeno.

Ja se nakon napisanog osjećam teško, kao da okove nosim na nogama, povuče me na dno, i poželim da dišem, da ih se oslobodim, da udahnem svjež vazduh, pomilujem travku, osjetim rosu na njoj, život.

Poezija je težina prosuta po stranicama, istovarena iz duše kroz riječi, oslobađanje i eksplozija emocija koja svojim krhotinama dotakne dodirljive, načete i oskrnavljene duše svuda unaokolo.

Težina od koje se ponekad odmoriti moraš da ne potoneš u istoj zauvijek.